Prema široj definiciji, prevođenje je prenošenje tekstova različitih vrsta iz izvornog jezika u ciljni uz očuvanje značenja izvornika. Kad je riječ o prevođenju, ključni pojam jest jednakovrijednost ili ekvivalencija, a isto u različitome ono je što prevođenje čini mogućim. Prevoditelj mora ideje i pojmove sadržane u izvornom jeziku prenijeti na ciljni, a budući da prevođenje nije algoritamski proces, ni prijevod nije algoritamski proizvod, već rezultat složenog procesa koji obuhvaća niz čimbenika koji prevođenje nedvojbeno čine kreativnim procesom. Kao što svaki pisac ima svoj prepoznatljiv stil, i svaki prevoditelj ima svoj stil pisanja te raspolaže različitim vokabularom. Naravno, ako klijent ima određene zahtjeve i smjernice, prevoditelj će ih poštovati.
Osim što prijevod mora zadržati format izvornika, biti točan, što precizniji i lišen gramatičkih i pravopisnih pogrešaka, dobar prijevod mora zvučati autentično, kao da je napisan na ciljnom jeziku, a ne kao doslovna preslika izvornika. Nadalje, izrazito je važno definirati svrhu prijevoda kako bi prevoditelj mogao prilagoditi registar. Naime, oglas za prodaju nekog uređaja ne bismo prevodili istim registrom kao i priručnik za uporabu toga uređaja jer veliki su izgledi da bi takva marketinška objava zvučala suhoparno kad prevoditelj ne bi imao odriješene ruke prevesti ga ponešto slobodnije, tj. marketinški privlačnije. Isto vrijedi i za, primjerice, roman, film ili seriju pravne tematike u odnosu na pravne dokumente, priručnike i slično. Međutim, kreativnost prevoditelja ponajviše maha uzima u književnom prevođenju.
O ukusima se ne raspravlja, ali… Ako volite knjige J. K. Rowling, Paula Coelha, J. R. R. Tolkiena itd., tomu je nedvojbeno pridonijela kvaliteta njihovih prijevoda. Naravno, kad je riječ o kreativnosti, prevoditelj nema toliko odriješene ruke kao autor. Naprotiv, to stvara određene teškoće koje katkad gotovo spadaju u kategoriju nemoguće misije. Mora prevoditi u okviru izvornoga teksta, ali pritom zvučati kao da njegov proizvod nije prijevod. Ne smije nadodavati sadržaj niti ga „popravljati”, a povrh toga, dobar prijevod u najmanju ruku ne smije narušiti kvalitetu izvornika. Kako stoga postići ravnotežu? Može li prevoditelj uopće ostati neprimjetni posrednik između čitatelja i autora sadržaja?
Može, ako uspješno pronađe „zlatnu sredinu”, odnosno ostane što vjerniji izvorniku, ali pritom domišljato prijevod prilagodi ciljnom jeziku kad god situacija to zahtijeva. Tako su, primjerice, prijevodi Zlatka Crnkovića i Dubravke Petrović podjednako omiljeni kao i nastavci Harryja Pottera na izvornom jeziku. Ti su prevoditelji imali zabavnu, ali nimalo laku zadaću osmisliti niz neologizama prilagođenih hrvatskom jeziku koji predstavljaju ekvivalente pojmova koje je J. K. Rowling osmislila u svojim romanima. Bezjaci (muggles), metloboj (quidditch), maljac (bludger), balun (quaffle), svezor (omnioculars), smrdobombica (dungbomb) i Zakutna ulica (Diagon Alley) samo su neki od pomno osmišljenih pojmova nastalih igrom riječima koja se itekako temelji na logici. (Primjerice, za prijevod riječi quaffle prevoditelj je izabrao riječ balun koja u hrvatskom jeziku označava istarski folklorni ples ili u dalmatinskome žargonu loptu ili nogomet.) Neki su pojmovi zadržali svoj izvorni oblik ili su glasovno i grafijski prilagođeni hrvatskom jeziku, neki su doslovno prevedeni, a neki su dobili potpuno nov naziv u hrvatskom jeziku čije se porijeklo katkad temelji na arhaičnim hrvatskim nazivima. U svakom slučaju, svaki prijevod iziskivao je mnogo znanja, promišljanja i temeljitog istraživanja u kombinaciji s domišljatošću i vještom igrom riječima. Književno prevođenje područje je u kojem se kreativnost prevoditelja ponajviše ističe, a Harry Potter samo je jedan od primjera. Međutim, o kojoj god vrsti teksta bila riječ, dobar prevoditelj svakom prijevodu pristupa s određenom dozom kreativnosti i završnom proizvodu jedva zamjetno daje svoje ono nešto gradeći pritom nevidljivi jezični most između autora i čitatelja.
